Aloja: ljekovita biljka za rane, probavu i imunitet

Aloja je jedna od onih biljaka o kojima se priča decenijama – od kozmetike do narodne medicine. U knjizi "Zdravlje iz Božje apoteke" posvećeno joj je nekoliko stranica, pa pogledajmo šta tradicija kaže o njenoj upotrebi za rane, probavu i otpornost organizma.

Kako izgleda aloja i šta se od nje koristi

Aloja (lat. Aloe vulgaris, odnosno Aloe ferox) je višegodišnja biljka nalik drvetu, s jednostavnom stabljikom i skupom debelih mesnatih listova s bodljikama uglavnom na naličju; cvjeta od proljeća do ljeta¹. Listovi su mesnati, blijedozeleni, na rubu pilasti s dugim bodljama, a cvijet je crven, cjevast, sa šest latica, u dugim grozdovima. Bere se tokom cijele godine.¹

Za ljekovite svrhe koriste se listovi. Iz listova se cijedi sok, a zgusnuti alojin sok je smeđa masa koja se dalje prerađuje u tinkturu, tablete i alojin čaj.¹ Upravo iz tog soka nastaju svi oblici u kojima se aloja danas može naći – od kapi do tableta.

Ljekovita svojstva aloje prema narodnoj medicini

Knjiga navodi čitav niz djelovanja koja se pripisuju aloji. Prema njoj, aloja djeluje kao imunostimulans koji jača otpornost organizma i pomaže u prevenciji određenih bolesti, zatim kao detoksikans koji štiti od otrova, antioksidans koji uništava slobodne radikale, te ima antivirusno, baktericidno i fungicidno djelovanje (uništava gljivice poput kandide)¹.

Pored toga, navode se i druga opšta svojstva:

• Adstrigent - steže površinu kože i sluzokože¹
• Antiflogistik - ublažava upale raznih sistema organizma¹
• Laksativ - reguliše stolicu¹
• Stimulans - pomaže kod depresije¹
• Antidijabetik - snižava nivo šećera u krvi¹

Važno je naglasiti – ovo su tradicionalna zapažanja iz narodne medicine, a ne dokazani medicinski efekti u savremenom smislu. Ako razmišljaš o korištenju aloje kao dodatka uobičajenoj njezi, dobro je o tome razgovarati s ljekarom, posebno ako već uzimaš lijekove za šećer ili pritisak.

Aloja za rane i kožu

Aloja se tradicionalno koristi za njegu kože i zarastanje oštećenja. Prema knjizi, pomaže kod alergija, zacjeljivanja rana i opekotina, a koristi se i za njegu zuba i usne šupljine – kod upale desni, paradentoze i afti¹.

Za stare, teže rane i čireve, u narodnoj medicini se navodi sljedeći način upotrebe: posipati debelim slojem alojevog praška jednom dnevno, ili ispirati uvarkom od jedne čajne kašičice praška kuhanog 5 minuta u pola litre vode¹. Knjiga dodaje da se aloja pomiješana s drugim biljkama smatra djelotvornijom¹.

Zanimljivo je i vjerovanje da se voda od aloje kao sredstvo za čišćenje smatra bezopasnom, bilo da dospije u oko ili na ranu¹ – ali ovo treba shvatiti kao tradicionalno uvjerenje, a ne kao preporuku za samostalno liječenje ozbiljnijih povreda oka.

Aloja se u narodnoj medicini spominje i kod drugih tegoba vezanih za kožu i zglobove: pomaže kod neuralgije, išijasa i glavobolje, a u kombinaciji s kalcijumom navodno djeluje i kod osteoporoze¹, dok se baktericidno djelovanje povezuje i s očnim bolestima te hroničnim artritisom¹.

Aloja za probavu

Kada je riječ o probavi, knjiga pravi jasnu razliku između doza. Jako razrijeđen alojev sok, nazvan "alojeve kapi", podražuje i jača želudac, a u istu svrhu koristi se i alojevo vino.¹ Dakle, u manjoj koncentraciji aloja se tradicionalno vidi kao blagi tonik za želudac.

U većoj koncentraciji djelovanje se mijenja: u većoj koncentraciji alojev sok djeluje kao blago sredstvo za čišćenje, a djelovanje se javlja tek nakon 8-10 sati¹. Zbog ovog odloženog dejstva, knjiga savjetuje praktičan raspored uzimanja: alojev sok ili tablete uzimaju se uveče, kako bi stolica nastupila ujutro ili prijepodne¹.

Za jetru i stolicu, u knjizi se navodi i konkretan pripravak: uvarak od 1/4 do 1/2 lista ili 2 grama praška aloje, kuhan 5-10 minuta zajedno s po jednom čajnom žličicom samljevenog komorača, zgnječenih boba borovnice i prosenice, sve u pola litre vode¹ – namijenjen, prema opisu, hronično otečenoj jetri i poremećenoj stolici.

Treba znati i ograničenje: aloja je nedjelotvorna kod začepljenih žučnih kanala¹, pa se u takvim slučajevima ne treba oslanjati na nju.

Doziranje i ko treba biti oprezan

Aloja djeluje snažno, a knjiga je prilično konkretna oko granica sigurne upotrebe. Za čišćenje crijeva dovoljna je doza od 0,2 do 0,6 grama¹, dok se jasno upozorava da doza veća od 8 grama može biti smrtonosna¹. Razlika između ove dvije brojke pokazuje koliko je bitno pridržavati se male količine i ne eksperimentisati na svoju ruku.

Postoje i grupe kojima se aloja uopšte ne preporučuje:

• Alojev sok se ne smije davati trudnicama kao sredstvo za čišćenje.¹
• Potpuno je zabranjena za djecu.¹
• Ne smije se davati plućnim bolesnicima, jer izaziva krvarenje i druge poremećaje.¹
• Ne smije se uzimati duže vrijeme kontinuirano.¹

Ukratko

Aloja ima dugu tradiciju upotrebe za kožu, rane i probavne tegobe, a narodna medicina joj pripisuje i širu ulogu u jačanju otpornosti organizma. Ako želiš da je isprobaš, drži se male doze, izbjegavaj je u trudnoći i dječjoj dobi, i ne koristi je kontinuirano bez pauze. Prije svake nove navike – posebno ako uzimaš druge lijekove – najbolje je kratko porazgovarati s ljekarom ili farmaceutom.