Čuvarkuća: ljekovita biljka za kožu i smirenje nerava

Čuvarkuća je jedna od onih biljaka koje svako prepozna - raste na krovovima, zidovima i kamenju, često bez ičije pomoći. U narodnoj medicini je, prema starim zapisima, bila cijenjena kao svestran lijek za kožu i smirenje nerava, pa vrijedi upoznati njenu tradicionalnu primjenu.

Šta je čuvarkuća i gdje raste

Čuvarkuća (Sempervivum tectorum) je prepoznatljiva po gustoj ružici mesnatih, jajolikih listova iz koje ljeti izraste cvjetna stabljika. Prema opisu u knjizi, riječ je o biljci čija ružica mesnatih jajolikih listova nosi cvjetnu stabljiku s ružičastom gronjom bijelih cvjetova, a cvjeta ljeti, rastući na krovovima, stijenama i zidovima.¹ Za pripremu lijekova se koristi lišće, i to sabira se za vrijeme cvjetanja biljke.¹

Zbog sposobnosti da raste doslovno bez zemlje, na suhom kamenju i krovovima, čuvarkuća je oduvijek bila dostupna svakom domaćinstvu - nije je trebalo posebno uzgajati niti tražiti po šumama.

Narodni lijek za kožu, rane i modrice

Čuvarkuća se u narodnoj medicini najčešće spominje kao biljka za kožu. Svježe iscijeđeni sok iz lišća ima, prema knjizi, široku primjenu: uzima se 2-3 male žlice dnevno i navodno liječi nervnu rastrojenost, padavicu (epilepsiju), noćno prepadanje i prepadanje male djece¹, dok se isti sok koristi i spolja - maže se direktno na osip i čireve¹.

Osim soka, pravi se i čaj od lišća: 12 g suhog ili 1 dag svježeg lišća kuha se 15 minuta na ¼ litre vode, a pije se 2-3 sedmice, po 1-2 šalice dnevno, svaki sat po žlicu - prema narodnom vjerovanju jača organizam i smanjuje preobilno mjesečno pranje kod žena.¹

Za ozljede poput modrica i oteklina, u knjizi se opisuje mast koja se priprema kod kuće:

• Pregršt zgnječenog svježeg lišća čuvarkuće
• 9 žlica vode
• 20 dag svinjske masti

Sastojci se kuhaju dok se mast ne odvoji, zatim se procijede kroz sito, a ovakva mast se tradicionalno koristila za rane od udaraca, modrice, kvrge i vruće otoke.¹

Čuvarkuća se pominje i u kontekstu takozvanog "crvenog vjetra" (upalnog stanja na licu) - kada glavna preporučena biljka, podbjel, nije dostupna. Tada se, prema narodnom receptu, koristi čuvarkuća ili mišjakinja (crijevac), čiji se sok iscijedi i pomiješa jednakim dijelovima s alkoholom od 40-50%, pa se njime maže lice tri do četiri puta dnevno.¹

Čuvarkuća za smirenje nerava

Pored primjene na kožu, čuvarkuća se u narodnoj medicini pominje i kao sredstvo za koje se vjerovalo da pomaže kod nervnih tegoba. Kako je već spomenuto, sok iscijeđen iz svježeg lišća, uzet 2-3 male žlice dnevno, smatran je lijekom protiv nervne rastrojenosti¹.

U poglavlju o epilepsiji (padavici), čuvarkuća se takođe spominje kao dio dužeg, višesedmičnog narodnog protokola: u prve dvije sedmice preporučuje se dnevno uzimanje tri male žlice iscijeđenog soka čuvarkuće¹, uz druge mjere poput hodanja bosih nogu po hladnoj vodi i hladnih polukupki. Kasnije u istom protokolu, čuvarkuća se pojavljuje i kao sastojak čaja koji se pije do potpunog ozdravljenja, zajedno s drugim biljkama poput lipe i imele s hrasta.

Važno je naglasiti da se ovdje radi o starom narodnom vjerovanju, a ne o dokazanom medicinskom liječenju ozbiljnog neurološkog stanja poput epilepsije.

Čuvarkuća za uši i druge tegobe

Čuvarkuća se u narodnoj medicini pojavljuje i kao sredstvo za bol u uhu. Prema zapisu, nekoliko kapi soka od čuvarkuće uliveno u uho navodno odmah smiruje bol¹. Kada je bol u uhu praćen gluhoćom, preporučivao se nešto drugačiji postupak: kuhala bi se kita čuvarkuće zajedno s kitom pelina u bijelom vinu, a zatim bi se uši omotavale mlakim pelinom.¹

Ove primjene pripadaju narodnoj tradiciji i nisu zamjena za pregled kod ljekara, pogotovu ako bol u uhu traje duže ili je praćen drugim simptomima.

Ukratko

Čuvarkuća je biljka koju vjerovatno već imaš na svom krovu ili u bašti, a narodna medicina joj pripisuje široku primjenu - od umirivanja kože i modrica do tradicionalne upotrebe kod nervnih tegoba i bola u uhu. Ako je želiš isprobati, krenu od jednostavne primjene soka na kožu i uvijek testiraj na manjoj površini prije šire upotrebe. Za ozbiljnija stanja poput epilepsije, upale uha ili bilo kojeg simptoma koji te brine, prvi korak treba biti razgovor s ljekarom, a narodni recepti mogu ostati samo dopuna, nikad zamjena za stručnu pomoć.